Što sada da radim? Komu da se obratim za pomoć? Hoće li mi itko vjerovati? Hoće li mi itko pomoći?
Hodala sam hodnicima Hogwartsa koji su mi sada izgledali tako strano. Kamo ja uopće mogu otići, kad ne znam ni tko sam, ni što sam? Komu se mogu obratiti kad nikoga ne poznajem?
Otišla sam do Hagridove kolibe. Na neki način, on mi je bio jedina nada. Pokucala sam na vrata i, nekoliko sekundi kasnije, otvorio mi je debeli div sa dugačkom bradom. Hagrid, nema sumnje. Nimalo se nije promijenio.
''Bok, Hagride!'', uzviknuh veselo.
Skeptično me je pogledao. ''Izvolite, gospođice Slytherin.''
''Ja...'', promucala sam, iznenađena njegovom rezerviranošću. ''Trebam pomoć.''
''Je li to neki od Vaših novih trikova?'', upita me. ''Možete me ponovno mučiti cruciom, možete me čak i ubiti, ali neću vam odati tajnu. Nikada.''
''Ali o čemu ti govoriš?'', upitala sam. Koljena su mi klecala. Zar sam se ja to pretvorila u čudovište?
''Znate Vi dobro. A sad bih vas zamolio da odete. Moram nahraniti Bobbya.'' Zalupio mi je vrata pred nosom. I to je bilo to. Nije mi dao niti priliku da objasnim. Nije me uopće želio saslušati...
Dok sam stajala tako šokirana i iznenađena, netko me je zgrabio s leđa i povukao prema Zabranjenoj šumi. Nisam mu mogla vidjeti lice, jer je bilo prekriveno crnom kukuljicom.
''Skote idiotski, puštaj me!'', zavrištala sam, lupivši ga šakom po licu.
''Ajme, Lexy, si ti poludjela?!'', uzviknuo je i skinuo kukuljicu. Isprva ga nisam prepoznala. Ali, kad sam malo bolje pogledala... plava kosa... plave oči... to nije mogao biti nitko drugi nego...
''Lucius?'', upitah.
''Koga si ti očekivala? Djeda Božićnjaka?'', odgovori on, protrljavši obraz. Uzeo me je za ruku i poveo kroz mrak. Sablasni jecaji ledenog vjetra ispunili su šumu sa svih strana. Tamni oblaci su prekrili nebo.
''Kamo idemo?'', ponovno sam zapitala.
On zastade. ''Jesi li ti na heroinu?'', uzvratio je pitanjem. ''Ili ti je Snape zaboravio prenijeti Gospodarevu poruku?''
''Čiju poruku?'', zinula sam.
''Poruku Onog-čije-se-ime-ne-izgovara'', objasni Lucius.
''Nemoj zajebavati i reci kamo idemo!'', uzviknuh.
Odmahnuo je glavom. ''Smrtonoše se okupljaju u Zabranjenoj šumi. Lord Voldemort ima plan'', reče on.
''Tko je Volde...'', započela sam. Najednom me je nešto presjeklo u stomaku. Tom je u zadnje vrijeme zahtijevao da ga zovemo Voldemort. Točno se sjećam kad mu je Lujiza rekla:''Voldemort dobro zvuči samo ako si prašak za pecivo!'' Da li je moguće da je u pitanju on?
''Misliš, Tom Riddle?!'', upitah, zadržavajući dah.
''Pa da. Samo što ga već petnaest godina nitko ne zove tako, ali OK...'', reče Lucius.
''A što je sa Lujizom?'', usklinuknula sam.
Lucius me je gledao kao da sam najveća ludača u povijesti ludizma. ''Lujiza je s njim, normalno.''
Zaustila sam da još nešto pitam, ali je on odmahnuo rukom i rekao:''Ne želim više da te slušam! Idemo ili ćemo zakasniti!''

Nastavit će se...

Kad sam izgovorila te riječi, svjetlost ledenog plamena je bljesnula još jače. Cijela se prostorija sijala... kao u snu... Ili bolje rečeno, u noćnoj mori. Plava je svjetlost bila svuda oko mene, vukla me je k sebi... Osjećala sam se kao da letim. Vrtilo mi se u glavi. Nisam ništa mogla vidjeti, osim tog moćnog sjaja koji je ovladao mojim tijelom i mojim umom... Zatvorila sam oči.
Jesam li zaspala? Jesam li bila u nesvjesti? Ne znam, ali kad sam otvorila oči, više nisam bila u špilji. Našla sam se u Hogwartsu. Izgledao je... pa, dosta drugačije nego kako sam ga se sjećala. Najblaže rečeno.
Pridigla sam se sa poda i shvatila da se nalazim u kabinetu za Obranu od mračnih sila. Da pozovem nekoga? Ali što bih im rekla? Da sam putovala kroz vrijeme? Ne, to mi baš nitko ne bi povjerovao.
U kojemu sam ja uopće vremenu?
Nesigurnim korakom sam krenula prema ogledalu koje se nalazilo na stolu. Odraz koji sam vidjela... to nisam bila ja! Zapravo, jesam, i dalje je tu bila moja crvena kosa, ali je bila mnogo duža. I imala sam jaku šminku na očima i usnama. Tko je uopće ta djevojka u ogledalu?
Dok sam tako razmišljala, vrata kabineta se naglo otvoriše i unutra uleti djevojka prelijepih zelenih očiju i duge plave kose.
''Lexy!'', vrisnula je. ''Pacoliki hoće da me bije!''
Pogledala sam ju sa čuđenjem. ''Tko...''
Iza nje, u kabinet je utrčao neki tip obučen u crno. Imao je ispijeno lice i masnu crnu kosu. Okrenuo se prema djevojci i uzviknuo:''Gospođice Margaret Ann, sad ću da vas ubijem!''
Pojurio ju je oko stola, i usput srušio lampu. Margaret Ann se sakrila iza mene i isplazila mu jezik.
''Lexy, nećeš mi vjerovati što se desilo! Margaret Ann je otvorila kavez sa skakavcima i svi su došli u moj kabinet i uništili mi sve napitke koje sam imao!'', urlao je.
''Rekla sam ti, Pacol... ovaj, profesore Snape'', reče ona, ''ja sam ih samo pustila da malo protegnu mišiće. Bilo im je dosadno.''
Čovječe, gdje se ja nalazim?, pomislih.
Oboje su gledali u mene, očekujući moju reakciju. ''Uhmmm... a tko ste vi?'', upitala sam ih.
Oni se pogledaše i prasnuše u smijeh. ''Ma daj, Lex!'', uzviknu Margaret Ann. ''Jesi li ti možda pila rakiju umjesto soka od bundeve? To sam ja, Maggie.''
''Oh, da...točno. Maggie'', kiselo sam se nasmiješila.
Snape me je čudno pogledao. ''Lexy, je li ti dobro?''
''Ma da... je. Ja sam samo...'', promrmljala sam.
''Luda'', završi Maggie umjesto mene. Poželjela sam da ju zakačim za luster i ostavim da tamo visi do sutra.
''Ispričavam se'', rekoh, istrčavši iz kabineta. Dok sam trčala hodnikom, mogla sam čuti Maggie kako govori:''Baš je čudna. Nije me čak ni pojurila.''
Ušla sam u ženski WC i zalupila vratima. Opet sam bila na onom mjestu gdje sam i pronašla ključ s kojim je započela i cijela ova priča... Zašto sam ga uopće morala uzeti? Ne, bolje pitanje, zar nisam mogla smisliti neku bolju želju? Ali ne, ja sam morala izvaliti da želim vidjeti svoju budućnost!
Dok sam tako razmišljala, vrata se ponovno otvoriše i unutra je ušla jedna djevojka. ''Bok, Lexy, što radiš?'', upitala je.
''Ništa'', odgovorih. ''A tko si ti?''
''Amanda, pa tko bih bila?'', začudila se. ''Ti si danas totalno skrenula. Idem ja radije do Maggie pa da opet obučemo troglavog psa u McGonagalličinu haljinu!''
Izbrbljala je sve to, a onda izišla napolje. Zagnjurila sam lice u dlanove. Što sam ja ovo napravila? Gdje sam ja? Čekaj, znam gdje sam. U Hogwartsu, okružena s ludacima. Ali ovo nije ništa u odnosu na ono što me čeka...

Brzo sam odmakla ruku. Da li pojava ledenog plamena znači da sam ja Izabrana? Ili je poenta u medaljonu?
Ipak, blještava plava svjetlost bijaše tako lijepa... Kao da me je začarala... Ni svjetlost samog Sunca nije bila ravna ovoj koja se prelivala pred mojim očima...
No,čim se ledeni plamen pojavio, Thanya, James i Aleera su nas ponovo ščepali. Prije no što sam uopce dodirnula Kamen...Nisu htjeli riskirati da netko od nas dodirne Kamen. Nisu htjeli riskirati da njihov plan propadne...
''Sad možete poželjeti'', rekla je Thanya.
Monstrum je rukama dodirnula Kamen. No nije se opekla! Ona zbilja je Izabrana!!! Oh, ne!!! Uspjet će! Uspjet će!!!
''Znala sam!'', uzviknu ona. ''Znala sam!''
''Poželite!'', reče James. ''Zavladajte svijetom!''
''Želim...'', započela je ona. ''Želim... želim vla...''
Kad je to izgovorila, samo mi je jedna misao prošla glavom. Morala sam ju zaustaviti... i po cijenu mog života. Ako i dodirnem Kamen, i za slučaj da nisam Izabrana, njegova moć će nestati... Bar na idućih 50 godina. A Monstrum će dotada odapeti, zar ne?
Oslobodila sam se Aleerinog stiska, potrčala prema Monstrumu i snažno ju odgurnula. Obje smo pale.
''Lexy, ne!'', zavrištala je Lujiza.
Kamen je pao na pod, nekoliko metara dalje od Monstruma. Sad ili nikad, shvatila sam. Otpuzala sam do Kamena i primila ga u ruke. No... svjetlost je samo još jače bljesnula. Tada sam shvatila; ja sam zbilja jedna Izabrana. Zato je Dumbledore meni povjerio medaljon Salazara Slytherina. Sve se uklopilo.
Uz divljački krik, Monstrum je nasrnula na mene, želeći da otme Kamen iz mojih ruku. No, nisam se dala. Umakla sam joj, uz pomoć Toma i Lujize.
''Poželi! Poželi nešto, Lexy!'', uzviknu Tom.
''Što da poželim?!'', povikah.
''Ne znam!'', vrisnu Lujiza. ''Bilo što! Požuri, dolaze!!!''
Tada sam izgovorila rečenicu koja je presudna za ovu priču. ''Želim da vidim svoju budućnost'', bubnula sam.

Nastavit će se...

Trčali smo k špilji najbrže što smo mogli. Onih stotinjak metara mi se sada činilo kao 1.200 milja! Po svemu sudeći, Monstrum je stigao prije nas! Nismo smjeli dopustiti da ona zavlada svijetom! Nismo smjeli izigrati povjerenje koje nam je dato...
Kad smo stigli do špilje, djelovala je prilično mirno. Za tren sam se ponadala da unutra nema nikoga. No nije bilo ni Kamena.
''Da ga nije već uzela?'', prepade se Lujiza.
''Ne vjerujem'', reče Tom. ''Bar se nadam da nije.''
Špilja je iznutra djelovala predivno. Na zidovima su bojom bile iscrtane razne slike. Ili je bar meni to sličilo na slike. Vjerujem da su to bili neki znakovi... ili možda neka uputstva... tko zna? No mi svejedno nismo mogli ništa razumjeti.
Hodali smo dugo kroz kamene hodnike, no samo smo se vrtili u krug. A od Kamena ni traga ni glasa. Kao ni od Monstruma...
''Pazite'', rekao je Tom u jednom trenutku. ''U ovim starim špiljama se mogu naći poneke zamke.''
''Ma daj'', nasmijala se Lujiza. ''To se događa samo u filmovimaaaaaa....''
Odjednom je nagazila na nešto, i učinilo mi se kao da se pod otvorio i progutao ju. Ali nije. Samo je pala u jednu rupu, koja se stvorila niotkuda.
''Lujiza!!!'', viknuo je Tom. ''Jesi li čitava?!''
''Ufff...'', začula sam Lujizin glas iz rupe. ''Čini mi se.''
''Ne mrdaj'', reče Tom. ''Sad ću te izvući!''
Skočio je dole do nje u rupu. ''Baš si kreten'', reče mu ona. ''Sad ni ja ni ti ne možemo izići!''
Divno, pomislih.
''Siđi dole'', reče mi Lujiza. ''Ovdje imaju nekakva vrata!''
''Ne znam...'', promrmljala sam.
''Pa siđi!'', uzviknuli su u isti glas.
Prekrizila sam se i skočila dolje. Nije mi se učinilo toliko mračno kao što sam isprva mislila. Gurnula sam ona vrata, ali bila su zaglavljena. Nakon što smo ih pola sata sve troje skupa gurali, napokon su se otvorila, i ispred nas se našla jedna ogromna dvorana sa staklenim zidovima.
''Pa ovo je predivno'', otelo mi se. ''Kao drugi svijet ispod svijeta.''
''Nije vrijeme za uživanje u prizoru'', reče Tom.
''Gledajte...'', prošaputala je Lujiza. Pokazala je rukom na prijestolje dvorane. Potrčali smo do tamo. U jednoj kutiji optočenoj dijamantima, stajao je veliki plavi kamen. Sijao se kao dragulj. Kamen hladne vatre, shvatila sam.
''Našli smo ga!'', vrisnu Lujiza.
''Ali ovo izgleda kao obični dijamant'', rekoh. ''Ne vidim nikakav ledeni plamen niti bilo što slično!''
U tom trenutku, začuli smo zvuk slona kako se nam se približava.
''Mičite se, avetinje male!'', viknuo je dobro poznati glas. ''Sada mi preuzimamo!''
Okrenula sam se i ugledala njih četvoro... Iza nas su stajali Monstrum, James, Aleera i još jedna djevojka duge crne kose. Pretpostavljam da je ona bila ta Thanya koju su spominjali.
James, Aleera i Thanya su skočili na nas i ščepali nas za ramena, tako da je Greta Simpson imala slobodan prolaz do Kamena.
Kad je skinula providni poklopac sa kutije, zadrhtala sam.
Monstrum je stajala tek nekoliko centimetara udaljena od Kamena... svaki čaš će ga dotaknuti... a izgledala je tako uvjereno u to da je Izabrana... svaki čas će poželjeti želju...
No, kad je dodirnula Kamen, ništa se nije dogodilo. Nije se pojavio ledeni plamen. Ne znam kako... ne znam zašto, no nije se pojavio.
''Što je ovo, ravnateljice?'', upita Aleera, stežući me. ''Gdje je ledeni plamen? Što se dešava?''
''Ne znam...'', promuca Monstrum. ''Bila sam sigurna da će se pojaviti...''
Tada su Aleera, Thanya i James počeli da se svađaju sa Monstrumom, tako da su nas pustili i nas troje smo odmah otrčali do Kamena.
''O, pa rekla sam vam da je ovo obična stara stijena!'', uzviknuh. ''No nitko me nije htio slušati!''
No, tada sam ugledala šupljinu u obliku zmije u Kamenu... šupljinu koja je izgledala potpuno isto kao i medaljon Salazara Slytherina kojeg mi je Dumbledore dao. Izvadila sam medaljon iz džepa suknje i stavila ga u šupljinu. Tada je cijelu dvoranu obasjala neka čudna plava svjetlost... Svjetlost ledenog plamena...

Nastavit će se...

Hagrid je bio u pravu. Stigli smo na Roseland već sljedećeg jutra.
''Svi vjeruju u vas'', rekao je Hagrid, kad smo odlazili. ''Sretno!''
Šuma je zauzimala najveći dio otoka. Na njezinom rubu, jasno se mogao vidjeti dvorac, nalik na Hogwarts. Rosewhite... škola za čarobnjake. A iza nje, bile su Tamne planine... planine koje su skrivale Kamen hladne vatre.
Pogledala sam u Toma i Lujizu. ''Kad smo već do ovoga došli, idemo!'', rekla sam, sa dobro prikrivenim strahom u glasu. Zatim sam potrčala kroz šumu.
Lujiza je uzdahnula. ''Ja ću vas pričekati ovdje'', reče ona.
Tom ju je uzeo za ruku. ''Ne glupiraj se, idemo!'' Oboje su potrčali za mnom, vičući:''Lexy, uspori malo!''
Trčali smo kroz šumu jako dugo, sve dok nismo popadali od umora.
''Ne mogu dalje!'', prošaputala sam.
''Ni ja'', reče Tom. ''Malo ćemo se odmoriti.''
''Ne ovdje!'', uzviknu Lujiza. ''Nešto će nas napasti.''
''Onda bolje da nastavimo'', rekoh, ustavši se sa zemlje.
Hodali smo još nekih desetak minuta, no onda je ispred nas iskočio vukodlak. Prilično krvoločan vukodlak.
''Oh, sranje...'', prošaputa Tom.
Počeli smo da uzmičemo, ali vukodlak nam se približavao. Mislim da je naslutio da ćemo mu biti današnji ručak.
A, ne, Lexy Slytherin neće biti ručak nekom tamo vukodlaku!
Izvadila sam štapić iz pelerine i uzviknula:''Crucio!''
Vukodlak je pao na zemlju i glasno zacvilio. Poslije toga je odmah pobjegao među drveće.
''Lexy, svaka čast'', reče Lujiza. ''Kako se ja toga nisam sjetila?''
''Jednostavno'', rekoh. ''Ti nisi ja.''
Svi smo se nasmijali i krenuli dalje. I zaista, uskoro smo stigli do Rosewhitea. Odlučila sam ući unutra da nekoga pitam za pomoć, jer mi nismo točno znali gdje se nalazi Kamen.
Ipak, nisam morala ulaziti, jer se ispred mene stvorio jedan div, koji je jako sličio Hagridu. ''Bok'', reče on. ''Gospođica Lexy Slytherin?''
''Ja sam.'', rekoh.
''Čast mi je upoznati vas. Ja sam Alfred, Hagridov rođak'', nasmijao se.
''Možete li nam reći gdje se točno nalazi Kamen?'', Lujiza je odmah prešla na stvar.
''Vidite li onu špilju u podnožju Tamnih planina?'', upita on, pokazavši prstom prema njoj. ''Legenda kaže da se nalazi tamo.''
''Jeste li sigurni?'', upita Tom.
''Nitko nije siguran'', reče Alfred.
Zahvalili smo Alfredu, a zatim se uputili prema špilji. Bili smo spremni upustiti se u najveći izazov dosad... U avanturu, čiji je ishod nepoznat...
No, onda, Alfred je povikao:''Ne zaboravite... ako netko tko nije jedan od 6 Izabranih dodirne Kamen, ledeni plamen će ga uništiti, no moć Kamen hladne vatre nestat će za idućih 50 godina!''
Lujiza je zastala. ''Što? Hoćete reći da, ako netko tko nije Izabran pokuša uzeti Kamen, da će se moć izbrisati?''
''Ne bih to nazvao brisanjem'', reče Alfred. ''Samo... hm... štrajkom.''
''Štrajk moći?'', upita Tom.
''Da'', odgovori on. ''Prije 50 godina, jedan čarobnjak je to pokušao... no nije uspio. Tako da je moć Kamena obnovljena tek sada. To sam rekao i onoj simpatičnoj starici koja je maloprije prošla i...''
Lujiza, Tom i ja smo se pogledali. ''MONSTRUM!'', zavrištali smo svi u isti glas i potrčali prema špilji.

Nastavit će se...

Gledala sam u medaljon Salazara Slytherina... Ležao je na mome dlanu, obasjan svjetlošću zvijezda koja je dopirala kroz prozor.
''Zašto ste ga meni povjerili?'', upitala sam Dumbledorea.
''Tebi je bio namijenjen. Ti si ga dostojna, a i prezime Slytherin ti stoji bolje nego bilo kome. Ti si prava Slytherinka'', odgovori on.
''No za što služi ovaj medaljon?'', upitah.
''Kad dođe vrijeme, saznat ćeš'', reče mi Dumbledore. ''Sada idi. Tvoji te prijatelji čekaju.''
Poslušala sam ga. Stavila sam medaljon oko vrata, a zatim izišla iz Dumbledoreovog kabineta. Na kraju hodnika su me čekali Tom i Lujiza.
''I?'', upita Lujiza.
''Na našoj je strani'', rekoh. ''A što je sa madame Pomfrey i Hagridom?''
''Madame Pomfrey će nas pokrivati'', reče Tom.
''A Hagrid nas čeka dolje. On će nas odvesti do Roselanda. Ako se požurimo, bit ćemo tamo do jutra'', reče Lujiza.
''Kako to misliš, do jutra?'', upitah ju. ''Zar ne idemo čamcem?''
Lujiza se nasmiješila. ''Ne! Požurite se!''
Sve troje smo otrčali do Hagridove kolibe. Zapravo, čim smo izišli iz Hogwartsa, ugledali smo ogromnog zmaja. ''Koji vrag...'', započela sam.
''Ovo je moj Bobby'', reče Hagrid ponosno. ''Zar nije presladak?''
''Nije'', rekoh.
''E, pa, mlada damo, on će te prevesti do Roselanda'', reče Hagrid. ''Ukrcavajte se, ne želimo da nas Greta Simpson ulovi!'', reče Tom.
''Da letim na zmaju?'', viknuh. ''Nema teoretske šanse!''
''Lexy, Tome, Lujiza'', reče Hagrid. ''Greta Simpson je krenula na Tamne planine prije nekoliko sati. Moramo stići prije nje!''
Tom i Lujiza su me prisilili da se popnem na Bobbyja. Poletjeli smo, ostavljajući Hogwarts za sobom. Nadala sam se da ćemo stići na vrijeme... Nadala sam se da ćemo uspjeti pronaći Kamen hladne vatre... No onda mi je palo na pamet; što će biti ako je Monstrum jedna od Šest izabranih (a po svemu sudeći, jeste)? Hoćemo li ju onda moći zaustaviti? Hoće li itko od nas moći dodirnuti ledeni plamen, a da se ne opeče? Ili ćemo svi završiti na milosti i nemilosti njegove moći?

Nastavit će se...

Zavladala je tišina. Nitko se nije ohrabrio da kaže svoju odluku. Pretpostavljam da su se svi (kao i ja, uostalom) pomalo plašili. Kako god, Lujiza je prva rekla:''Ja hoću ići na Roseland.''
''I ja'', rekoh odlučno.
''Na mene svakako računajte'', rekao je Tom. ''No što je sa ostalima? Pretpostavljam da ovo znači da nitko od vas ne želi poći.''
Svi ostali su se pogledali, i odmah sam znala da smo nas troje sami u ovome. Tom, Lujiza i ja... Bilo je očito da se svi ostali boje. No bojali smo se i mi. Ipak, ponekad se dobro bojati. Jer bojati se znači vjerovati...
Nismo imali vremena za gubljenje. Morali smo stići do Roselanda, do Tamnih planina, što prije to bolje. Jer, tko zna, možda je Monstrum već krenuo na put?
Najprije smo otišli razgovarati sa tri najveće dobričine, za koje smo bili stopostotno sigurni da nisu na Monstrumovoj strani: profesor Dumbledore, Hagrid i madame Pomfrey. Podijelili smo se; ja sam otišla razgovarati sa Dumbledoreom, Lujiza je išla žicati Hagrida da nas preveze do Roselanda, a Tom je išao moliti madame Pomfrey da kaže Monstrumu da imamo neki virus i da ne možemo izlaziti iz kreveta.
Iako je bilo već prilično kasno, znala sam da je Dumbledore u svom kabinetu. Pokucala sam na vrata.
''Slobodno'', začula sam njegov glas, te sam ušla unutra.
''Dobro veče, profesore'', rekla sam.
''Dobro veče, Lexy'', rekao je. ''Sjedni.''
''Moram razgovarati s vama. Pretpostavljam da ste već upoznati s tim da Monstr... ovaj, gospođica Simpson, želi pronaći Kamen hladne vatre i...''
Prekinuo me je. ''Znam, Lexy. Isto tako znam da ga vi želite pronaći prije nje. Podržavam to u cjelosti. Ne želim ni da pomislim što će se desiti ako ne pobijedite'', zabrinuto je rekao.
''Ali mi ćemo pobijediti'', rekla sam samouvjereno.
Dumbledore je ustao sa stolice i nasmijao se. ''Lexy, ti imaš potencijala i jako dobar instinkt. Snalažljiva si i odlučna, a k tome si još i Parsel-Ust. Mislim da si ti dostojna da ga nosiš.''
Pogledala sam ga začuđeno. ''Da nosim što?''
Počeo je da kopa po nekakvoj kutijici, sve dok nije našao zlatni lanac sa privjeskom u obliku zmije. Pružio mi ga je.
''Što je to?'', upitala sam.
''Primi ga, Lexy. Jer ti si dostojna nositi medaljon Salazara Slytherina'', rekao je Dumbledore.

Nastavit će se...

Stajala sam pored lavaboa razrogačenih očiju i otvorenih usta. ''Andreina?'', ponovila sam, još uvijek šokirana.
Uzela me je za ruku i odvukla napolje. ''Si dobro?'', upitala je, kad smo došle u društveni.
''Bila sam ja i bolje. Ne razmijem, kako si...'', započela sam, ali me je ona prekinula.
''Čuj, Lexy, i ja ponešto znam. Nisam baš toliki antitalenat za magiju, kužiš?'', rekla je i bolno uzdahnula.
Nismo ništa govorile idućih nekoliko minuta, a onda je moja sestra upitala: ''I što ćemo sad? Ne znamo ni tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji. Znamo jedino da i ravnateljica...''
Prekinula sam ju. ''Misliš Monstrum?''
''Monstrum želi Kamen hladne vatre, no ne znamo tko joj iz ove škole pomaže. No jasno je da moramo stići do tog kamena.''
Bilo mi je jako čudno čuti Andreinu kako govori u trećem licu. Nas smo dvije inače bile zakleti neprijatelji.
U tom trenutku, u društveni su ušli Lujiza, Tom, Jessie, Caleb, Julian, Lola, Chenyx i Cady. Ispričala sam im za incident sa Jamesom i Aleerom, a onda je Tom rekao da zna da su oni takođe učenici, i da su na sedmoj godini u Hufflepuffima. Bilo nam je jasno da ćemo morati malo ubrzati našu potragu...
Tek tad sam se sjetila kako ćemo stići do Kamena! Sjetila sam se da se papirić na kome je zapisana točna lokacija nalazi u dvije zaljepljene stranice u knjizi Kabinet za napitke. Na svu sreću, knjiga je još uvijek bila kod Lole, te je otrčala do spavaonice da ju donese.
''Evo je'', prošaputala je pruživši mi knjigu.
Spustila sam ju na stol i listala sve dok nisam napipala jednu malo deblju stranicu. Bilo je očito da je zapravo riječ o dvije zaljepljene stranice... Uzela sam škare sa stola i razdvojila ih. Tada sam ugledala crni papir, na kome su pisale samo dvije riječ na parselskom. ''Tamne planine'', pročitala sam.
''O, Bože...'', prošaputala je Cady.
''Koji ti je vrag?'', upitala sam. ''Si vidjela duha?''
Lola se proderala:''Lexy, ako ne umiješ da budeš razumna, onda UMUKNI!''
Zaustila sam da joj odgovorim, a onda je Lujiza rekla:''Roseland.''
''Molim?'', upita Tom.
''Roseland'', ponovila je Lujiza. Ponekad kad razgovaram s Lujizom imam osjećaj kao da lagano umirem.
''Molim?'', ponovi Tom.
''Tome, ako poslije svake moje riječi budeš ponavljao 'molim?', možemo ovako još dva vijeka'', rekla je Lujiza. ''Tamne planine se nalaze na Roselandu, otoku na kojem je Rosewhite.''
''Misliš, ona škola u koju si ti išla prije Hogwartsa?'', upitah.
''Da, baš ta'', reče Lujiza. ''Mislim da nemamo vremena za gubljenje, moramo odmah tamo!''
''Pa ti nisi normalna!'', izjavi Andreina. ''Kako misliš da se išunjaš iz Hogwartsa a da te ne primijete?''
''Mogli bismo pričekati da svi zaspu i onda izići'', predloži Lujiza.
''A što ćemo dalje?'', upita Tom.
''Važno je da izađemo iz Hogwartsa, a ostalo ćemo lako'', rekoh ja.
''Misliš da Monstrum neće primijetiti da nas nema na časovima?'', oprezno upita Ruth.
''Imam ideju'', rekoh. ''Zamolit ćemo Pomfrit (madame Pomfrey) da nam pomogne. Neka kaže Monstrumu da smo zaraženi nekim smrtonosnim virusom i da moramo ležati u krevetu.''
''A poslije toga?'', upita Lola. ''Kako ćemo stići na Roseland?''
''Zamolit ćemo Hagrida da nam pomogne da siđemo s ovog otoka, a dalje ćemo se snaći kako znamo i umijemo'', rekoh.
Dok smo čekali noć, Tom je rekao:''Dakle, tko je zaista spreman na ovaj izazov? Tko će krenuti na Roseland?''

Nastavit će se…

P.S. SRETNI BLAGDANI!

Kako su mogli znati da sam Parsel-Ust?! Ja to nisam otkrila čak ni svojoj najboljoj frendici, pa čak ni svojoj rođenoj sestri (iskreno, njoj ne bih ništa rekla, ali ok)... No kako to onda mogu znati neki kreteni koje nikad ranije nisam vidjela?
Počela sam da uzmičem... Željela sam što prije pobjeći odatle, nisam ih mogla više slušati. Samo sam željela pobjeći...
Pa, to nisam baš najbolje izvela, pošto sam nagazila na neku zaboravljenu bombonu i oni su me, naravno, čuli. Pokušala sam istrčati iz kupaila, ali oni su bili brži. Krenuli su za mnom i zgrabili me za ramena.
Taj dečko, James, gurnuo me je uz zid. Njegova prijateljica Aleera je uperila štapić u mene.
''Vidi, vidi tko nam je tu'', rekla je. ''Mala Lexy.''
''Baš u pravi trenutak'', podlo se nasmijao James.
OK, u gabuli sam. Oboje su bili mnogo viši i krupniji od mene, tako da nije bilo načina da se izvučem, mada sam se otimala.
''Svakako ćemo te ubiti, pa nećeš nikome reći ono što si čula'', prošaputala je Aleera, zamahnuvši štapićem. ''Avada Ked...''
Tada sam se sjetila kako da dobijem na vremenu. ''Čekaj malo...'', rekoh. ''Želiš li zbog mene završiti u Azkabanu? Jedna obična curica nije vrijedna toga.''
''O, draga moja'', reče James. ''Ti uopće nisi obična. Ti imaš nešto što mi želimo...''
''Stani, Jamese'', reče Aleera. ''Ne govori maloj svinji ništa više.''
''Ma da, upravu si'', odgovori on. ''Ionako ćeš je sad ubiti, pa zašto da trošim riječi?''
Aleera je ponovo zamahnula štapićem, u namjeri da dovrši ono što je započela. Da me ubije, u prevodu.
''Avada Kedavr...'', urliknula je, ali nije dovršila kletvu do kraja.
Jer, netko je povikao:''Petrificus Totalus!'' i Aleera se skljokala na pod. James se okrenuo, ali se začuo još jedan Petrificus, pa je i on pao pored Aleere.
Tko me je spasio? Tko me je izvukao iz gabule? Okrenula sam se prema vratima, i imala sam što vidjeti. Ona se nasmiješila, a ja sam se šokirala.
''Andreina?'', upitam.

Tko ne bi želio da pronađemo Kamen hladne vatre? Pa, prva na pamet mi je pala naša poštovana direktorka Greta Simpson, zvana Monstrum. Jer, kao što svi znamo, ona takođe traži taj Kamen.
No možda nije jedina? Tko zna... Ne možemo ju tek tako okriviti. Kako god, Lola, Chenyx i Ruth su se zatvorile u biblioteku i pregledaju sve moguće i nemoguće knjige kako bi otkrile gdje se nalazi Kamen. Pitala sam ih što će uraditi ako ga i nađu, ali su me one ignorirale, kao i obično. Predložila sam im da direktno pitamo Sandru, Monstrumovu unuku, da li ona išta zna, ali mi je Lola rekla:'Umukni, glupa si.'' I to mi je hvala što im pomažem!
A sad, malo veselije vijesti. Tom i Lujiza su zvanično prohodali prije neki dan. On je nju pitao, pred svima. Ona se isprva pogubila, ali je ipak pristala. Što smo drugo mogli i očekivati?
Kad mi je već bilo dosta i Lujize i Toma i Monstruma i Kamena, otišla sam u WC da se napijem vode. Usput sam srela onoga koga sam najmanje željela. Andreinu, dakle.
Reče:''Nadam se da držiš onu divlju životinju zaključanu. Krajnje je vrijeme da se nešto učini s njim.''
Ovdje nitko ne umije da prihvati šalu. Dobro, Arsa Sorrel Secura jeste u pravu što se tiče rana na njezinom licu, ali zašto se Andreina žali?
Ni jedna ni druga, pa ni Smrda R. McGurr, ne uočavaju Angusove veoma dobre osobine. On posjeduje mnoge privlačne osobine za jednu mačku. Na primjer, ima sjajan osjećaj za grebanje. Izgrebao je sve koji su me čak samo ružno pogledali. Koliko mačaka može to da izvede?
I tako, dok sam ždrala vodu u WC-u, ponovo sam čula neki razgovor. Zašto ja u zadnje vrijeme stalno prisluškujem tuđe razgovore? Ma ne znam... Ovaj put, nisam odmah uspjela skužiti tko priča, ali sam uspjela skužiti o čemu pričaju.
''Ne mogu da vjerujem da je Slytherinica pronašla ključ koji nam je Thanya ostavila!'', vikala je neka djevojka. ''Ti si ga trebao uzeti! Da se samo nisi onda toliko zadržao kod ravnateljice...''
''Molim te, Aleera, sad to i nije tako bitno. Važno je da znamo koja je knjiga u pitanju...'', objašnjavao je neki muškarac.
''Ne zaboravi, Jamese, da i Slytherinica zna! A ako ona dođe do Kamena prije nas, loše nam se piše!'', vrištala je djevojka koja se, po svemu sudeći, zvala Aleera. A ta ''Slytherinica'' sam očito bila... ja.
''Ma daj, molim te... jednostavno ćemo samo naći knjigu, koju Lexyna mala ortakinja Lola Johnson skriva u svojoj spavaonici, uzeti papirić i nitkome ništa!'', reče James.
''A što ako one slučajno nađu taj papirić? Onda će saznati gdje se nalazi Kamen i sve ide k vragu!'', reče Aleera.
''Ne vjerujem da će ga naći, jer se nalazi između one dvije zaljepljene stranice. A uostalom, nitko od njih ne zna čitati parselski'', reče James smirenim glasom, koji mi je utjeravao led u kosti.
''O, da, Lexy zna... ona je Parsel – Ust.''
O, Bože! Kako oni znaju moju tajnu?

Nastavit će se...